Mogu..
Mogu i dalje zivjeti,nisam ovisna..
Mogu gledati kroz prozor i vidjeti crvene makove..
Mogu i dalje disati,ne trebam zrak..
Ali osjetim miris makova..
Ionako je vec ustajao i tezak je.
Naucila sam da mogu.
Mogu i dalje vidjeti,iako to mozda i ne zelim..
Ali mogu..
Nema vise zastora,sada te jasno vidim..
I ne svida mi se to sto gledam..
Jer sada sam odrasla,i tvoje igracke dosadne su mi..
I tvoje rijeci prazne su mi..
A tvoji pogledi ocajni su,jer traze samo tracak nade i spas..
A najvise boli sto sam ih ja nasla bez tebe.
I mogu i dalje voljeti,cak i ne trebas mi..
Ali nemogu te gledati vise..
Ne istim ocima,jer to zasluzio si to..
Sve moje iskreno je,
zato Dragi nauci zivjeti..
Pogledaj kroz prozor te crvene makove..
Divni su,zaista...
Opet se srecemo dragi..
Putevi u blatu i u tami,sada nestaju..
Kroz maglu jos uvijek jasno vidim..Iako nebi trebala.
Znam da gledas samnom i divis se svakoj uspomeni,svakom uzdahu,pogledu,smjesku..
Na slikama su tragovi.
Tamo i ostaju.
Mozes li ih osjetiti,poput mene?
Mozes li dotaknuti i opipati nestvarno,poput mene?
Ne..
I dalje brojim minute,i dalje brojim dane kada cu proci tim istim putem..
I nije mi dosta..
I nisam jos sita.
I necu biti.
Sve dok ne pogledas u istom smjeru kao i ja..
A viris i gledas,i vrebas me..
I svaku moju slabu tocku jacom cinis zbog sebe..
Stavio si me u okove dragi..
Uzivas li?
Na raskrizju si,kao i uvijek..
A ja te gledam..Sjedim u mracnom kutu i gledam,jer nemocna sam i pre slaba za bilo sto..
Gledam kojim ces putem poci.
Ali ne zamjeram ti,tek si dijete..
Shvatit ces jednom da na raskrizju nemozes predugo stajati..
Zgazit ce te vrijeme dragi..
Uzivas li?
Htjela bi...
Htjela bi Vam pisati o tisini..o muku koji je tu svaki put kad zatvorim oci..
Htjela bi Vam pisati o zvuku..o zvuku koji stalno prolazi pored mene i podsjeca me na neka vremena koja su daleko,zbilja daleko..
Htjela bi Vam pisati o samoci..o da...o samoci koja je tu dok legnem..i slusam kako tvoje ime odzvanja hodnicima Valhalle.
Htjela bi Vam docarati miris..Miris cvijeta tresnje u ranim ljetnim satima kako plovi nebom..i ponekad udje kroz nas prozor tek toliko da nas probudi i podsjeti da spavamo jedan pored drugog..Kad bi tako ostalo zauvijek..
I onaj miris kave,iz aparata..najbolje kave.
I dim cigarete na balkonu..na starim zelenim plocicama..
I sarenilo neba za vrijeme vatrometa..
Htjela bi Vam pokazati najmekse ruke,htjela bi Vam docarati najljepse poljupce..
Ali nemogu..
Nemogu Vam pokazati koliko covijek moze voljeti..
I kroz mracna vremena,znam da si tu..I neka si...Ostani,jer za tebe tu uvijek ima mjesta..Mozes i pobjeci dragi..
Ali htjela bi..da ostanes.
